Riccardo Staraj

Vedro nebo krov je moga hrama

Gdje bih bio nego tu
u mom svijetu tišine,
toplih misli i dobroga vina,
u noći južine, magle i niskih oblaka,
kratkih uzdisaja i izdisaja,
u balansu mojih misli
u igri svijesti i podsvijesti,
u mojoj odvojenosti
od svega aktualnoga
od svega važnoga.

Gdje bih bio nego tu
gdje me svijet ne smeta
gdje se čuje prijatna klasika
gdje su živci nategnuti kako valja,
tu gdje nema napetosti, zvonjave, dreke
nekako sam se smjestio
i odlučio pisati zaboravljene stvari
dalje od suvremene bitnosti,
gradova, tokova, strujanja, sistema.

Gdje bih bio nego tu
jer ovu sam religiju krstio sam,
crkvu ovu podignuo na vlastitim leđima;
oltar moje ustanove zove se sloboda,
mise su pod otvorenim nebom
bez rituala, simbola, liturgije i propovijedi,
u ovoj su prostoriji duha svi lanci otpušteni
i nema limita, pravila, zakona, zemaljskoga reda.

Gdje bih bio nego tu
u svojim srednjim godinama
u kojima još ne osjećam ograničenja,
sve je onako kao u mladim dobima
kad sam bio ponesem otvorenim nebom i morima,
kad sam pustio vjetru da me otpuše,
valovima da me ponesu dugim plovidbama,
potpuno prepušten slučajnostima
na splavu slobode, niz uzburkane izazovne vode.

Gdje bih bio nego tu
u instituciji bez prozora i vrata
bez natpisa, djelatnosti, pečata,
u zgradi bez krova, katova, odjeljenja,
u ustanovi bez određene funkcije
gdje je freedom osnova mojih djelovanja
a poezija rezultat takvih razmišljanja.

Vedro nebo krov je moga hrama.

Morska noć

Vlaga se lijepi za ceste
magla njuši pustoš
more je polegnuto mirno
sidra drže dno
noć je duboka
ribe traže svjetlost brodova
pijani ribari muče noć
glazba je tišina
smrt
prisutan sam cijelim bićem
ljepota je nezamisliva
svim spavačima uskraćena,
moj je poziv biti u mraku
daleko, daleko od proljeća
osjećam zimu golu i samu
ovaj svijet bez vegetacije
mučninu ovu, samoću
predstavu noćnu
u mom oku
koje vidi
koje se divi
misteriji zvijezda
dubini neba
zakonu mora
pod svodom je poezija
- moja karma,
biti živ veličanstveno je
osjećati ljubav
u magli
dok se ne razdani
i bude ponovo
glasno
sve po starom principu
s nekoliko pijanih ribara
na vidiku.

Autokompliment II

Došao sam do kraja
još jednog poglavlja.
Sada je jasnija moja poruka
i nemam više što reći.
Ova priznanja govore o meni,
onome što nosim u sebi,
o svemu što osjećam
dajem, dobijam, gubim.
Mislim da sam bio dovoljno iskren.

Sada krećem nekom drugom stazom
pod istim nebom, pod novim mjesecom
pod jačim suncem i pod blažom kišom,
sada idem nekim drugim likom
ljepšim izrazom istoga lica,
mišićem, srcem, molitvom, psovkom
krčim put čvrstom čizmom
daleko od ove melankolične svijesti,
ja idem u svijest čvrstine, čelika
jer me plaši ova statika,
idem pokupiti neku bolju, bistru misao
kako bih sve, sve loše napisano, izbrisao.

Ostavljam ovaj zbir ideja
da me pamtite kao tvorca poema,
da me držite za istog kurvinog sina
jer kletva i Bog moja su sudbina.

Smijte se slobodno ovoj istini
nisam ni trunke unio laži,
sve je otvoreno, čisto, stvarno,
onakvo kakvo uistinu je,
tu gdje nitko od nas zapravo nije
tu gdje se više ništa ne razumije,
gdje se apstrakcija prodaje za zbilju
a zbilja za imaginaciju.

To je moje srce
i nije mi ga žao,
cijepajte ga ako vam drago,
režite, jedite, žderite, kidajte
i ja ću opet ostati živ,
i onda kad me ne bude
i onda kad me zemlja prekrije
imati ću svoj epitet
znajući kad je pravi moment
da izgovorim svoj autokompliment.

Trijezan

Sjedam za stol.
Vani su oblaci i rijetki psi,
stare laži, putnici u pakao,
hladnoća i bljutava istina ratne boli,
noćni leptiri koji vrište kraj
i snovi što igraju svoj božanstveni ples
kog' mi smrtnici vidjeti ne možemo.
Vani je prolaznost i starenje,
rađanje i umiranje prosto kao biblija,
savršenstvo i nesklad u istom košu,
noževi i kazne u istom danu,
sjećanje i zaborav u pustom satu.
Vani je sve normalno kao što sam i mislio;
sunce pada iza groblja
oblak lije na kolijevke.
Mi ne možemo ništa učiniti
osim promatrati
i bezglavo buljiti u čuđenje.
Vani teče taj život
i korača bez oprosta,
piše knjigu o napretku i samouništenju,
govori o nama bez ijedne lijepe riječi
i bježi s licem punim cinizma
iza vrata prolaznosti u kojoj svi sudjelujemo.

Unutra opet sjedim ja
za stolom ispred stroja,
govorim o ljubomori,
zaboravu i nesreći,
bolesti i teškoj tuzi.
Trijezan kao životinja u najvećem strahu,
s cigaretom,
zadovoljan s još jednom novom lomačom
iako starom kao svitanje.

Trijezan bez vina i žestine
daleko od Tina, daleko od Baudelaira,
a vrlo blizu samome sebi.
I nije mi hladno kao nekad u tami
jer sad nježno svjetlo gori,
sitna svijetleća novorođena nada,
trijezna bez vina i žestine
uz čašu hladne rime
na kraju sam tinte.

U suživot s vlastitim disanjem

Puste ceste
otrcani galebovi
umorna tijela ribara
cool more
stari podli otok
i otkucaj srca
što se divi svom zavičaju.

Gutljaj dobrog crnog vina
sanjalački pohodi na život
dim kvalitetne cigarete
tiho svjetlo noćne lampe
i energični otisak pisaće mašine.

Misao pjesnika
sjećanje na golo tijelo žene
pogled na divna polja suncokreta
genijalni takt boga Beethowena
visoki tonovi jake inspiracije.

Poneka rupa u srži
poneki slabi jesenji list
poneki vulkan jutarnje krvi
poneki suhi kašalj posljedice
poneka ružna riječ žene – demona,
koksara u plućima, alkotok u žilama.

Vrijeme u moranju odmiče
novi se grč života primiče
ljepotama se predajem porocima
na eks ispijam tragični život
žedno gutam komičnu supstancu.

Zadovoljan sam eliksirom i otrovom
dvojicom autora što igraju u meni;
jedan nastupa grčki antički
drugi razvaljeno bitnički,
odgovore dajem stihovima moje glazbe
vaše me pohvale čine posebnim mudracem
poraz smatram fakultetom života.

I kao što čitate, još tu stojim
u simbiozi đavla i boga
mraka i svjetla, cvijeta i trna,
krvavom šakom pečatim postojanje,
romantično klizim papirom poetskog zadatka.

Ne, ne samoubojstvo, nikako autodestrukcija
prihvatiti život od tvari crne i bijele
stati na noge i šetati u svom okviru
pojesti smeđu smrdljivu masu
poljubiti mirisni cvat proljetne grane
i slušati duboke poruke duše
i samo tako krenuti naprijed,
u suživot s vlastitim disanjem.

Grad bez Krista

Bježim
daleko
iz sna u nečiji bolji dan.
Ja i moja snaga na dnu pokušaja,
ti i tvoja vjera na rubu nevjere,
prijatelj sreće u satu nesreće,
kapljica ljubavi u moru izgubljenosti
i trenutak spasa u godini poraza.

Budi miran, prijatelju,
lagan poput pera i sretan siromašan,
zadovolji se jednim putovanjem,
odlaskom u sretne sne
što sakriveni iza tebe stoje.

Uhvatio sam Krista za krvavu ruku
ponio sa sobom Njegovu zemaljsku muku
plakao sa njim u hladnom grobu
ljubio mu lice
i sažaljenje za sve one
koji jednom shvatili nisu.

Grad bez Krista
bez masline ljubavi
bez riječi spasenja i molitve budućnosti.
Tmurno nebo ovdje caruje,
crna jutra straha od postojanja,
noći jadnika što dušu sotoni pokloniše.

Sićušna žena ljubavi
sada se sakriva i boji
tih okrutnih zvijeri bogatstva
što pune svoja tijela otpacima
do zadnje laži, smrti, beskraja.

Pusta je zemlja gdje sada boravim,
bezdušna tijela kraj mene plaču
no ne suze
već purpurne kapi užarenih očiju,
masnu suzu neistine i zla.

Ne podnosim noć,
noć svih umrlih duša.
sjene monstruma što vječnost čuvaju,
tu blijedu nesigurnu stvarnost
sve te dane koji danima ne liče.

Moja vjera nije više vjera svih,
sada posjedujem ovu prirodu sam
i odlazim da me ne vide,
da me zaborave.
I nek se ponekad sjete
poneke crte
ove lirske tužaljke.

Grad bez Krista
bez masline ljubavi
bez riječi spasenja i molitve budućnosti.
Tmurno jutro ovdje caruje,
crna jutra straha od postojanja,
noći jadnika što dušu sotoni pokloniše.

Čekam dan svog novog rođenja.
Želim biti spreman.