Gdje bih bio nego tu
u mom svijetu tišine,
toplih misli i dobroga vina,
u noći južine, magle i niskih oblaka,
kratkih uzdisaja i izdisaja,
u balansu mojih misli
u igri svijesti i podsvijesti,
u mojoj odvojenosti
od svega aktualnoga
od svega važnoga.
Gdje bih bio nego tu
gdje me svijet ne smeta
gdje se čuje prijatna klasika
gdje su živci nategnuti kako valja,
tu gdje nema napetosti, zvonjave, dreke
nekako sam se smjestio
i odlučio pisati zaboravljene stvari
dalje od suvremene bitnosti,
gradova, tokova, strujanja, sistema.
Gdje bih bio nego tu
jer ovu sam religiju krstio sam,
crkvu ovu podignuo na vlastitim leđima;
oltar moje ustanove zove se sloboda,
mise su pod otvorenim nebom
bez rituala, simbola, liturgije i propovijedi,
u ovoj su prostoriji duha svi lanci otpušteni
i nema limita, pravila, zakona, zemaljskoga reda.
Gdje bih bio nego tu
u svojim srednjim godinama
u kojima još ne osjećam ograničenja,
sve je onako kao u mladim dobima
kad sam bio ponesem otvorenim nebom i morima,
kad sam pustio vjetru da me otpuše,
valovima da me ponesu dugim plovidbama,
potpuno prepušten slučajnostima
na splavu slobode, niz uzburkane izazovne vode.
Gdje bih bio nego tu
u instituciji bez prozora i vrata
bez natpisa, djelatnosti, pečata,
u zgradi bez krova, katova, odjeljenja,
u ustanovi bez određene funkcije
gdje je freedom osnova mojih djelovanja
a poezija rezultat takvih razmišljanja.
Vedro nebo krov je moga hrama.
rikpoems.com