Došao sam do kraja
još jednog poglavlja.
Sada je jasnija moja poruka
i nemam više što reći.
Ova priznanja govore o meni,
onome što nosim u sebi,
o svemu što osjećam
dajem, dobijam, gubim.
Mislim da sam bio dovoljno iskren.
Sada krećem nekom drugom stazom
pod istim nebom, pod novim mjesecom
pod jačim suncem i pod blažom kišom,
sada idem nekim drugim likom
ljepšim izrazom istoga lica,
mišićem, srcem, molitvom, psovkom
krčim put čvrstom čizmom
daleko od ove melankolične svijesti,
ja idem u svijest čvrstine, čelika
jer me plaši ova statika,
idem pokupiti neku bolju, bistru misao
kako bih sve, sve loše napisano, izbrisao.
Ostavljam ovaj zbir ideja
da me pamtite kao tvorca poema,
da me držite za istog kurvinog sina
jer kletva i Bog moja su sudbina.
Smijte se slobodno ovoj istini
nisam ni trunke unio laži,
sve je otvoreno, čisto, stvarno,
onakvo kakvo uistinu je,
tu gdje nitko od nas zapravo nije
tu gdje se više ništa ne razumije,
gdje se apstrakcija prodaje za zbilju
a zbilja za imaginaciju.
To je moje srce
i nije mi ga žao,
cijepajte ga ako vam drago,
režite, jedite, žderite, kidajte
i ja ću opet ostati živ,
i onda kad me ne bude
i onda kad me zemlja prekrije
imati ću svoj epitet
znajući kad je pravi moment
da izgovorim svoj autokompliment.
rikpoems.com