Sjedam za stol.
Vani su oblaci i rijetki psi,
stare laži, putnici u pakao,
hladnoća i bljutava istina ratne boli,
noćni leptiri koji vrište kraj
i snovi što igraju svoj božanstveni ples
kog' mi smrtnici vidjeti ne možemo.
Vani je prolaznost i starenje,
rađanje i umiranje prosto kao biblija,
savršenstvo i nesklad u istom košu,
noževi i kazne u istom danu,
sjećanje i zaborav u pustom satu.
Vani je sve normalno kao što sam i mislio;
sunce pada iza groblja
oblak lije na kolijevke.
Mi ne možemo ništa učiniti
osim promatrati
i bezglavo buljiti u čuđenje.
Vani teče taj život
i korača bez oprosta,
piše knjigu o napretku i samouništenju,
govori o nama bez ijedne lijepe riječi
i bježi s licem punim cinizma
iza vrata prolaznosti u kojoj svi sudjelujemo.
Unutra opet sjedim ja
za stolom ispred stroja,
govorim o ljubomori,
zaboravu i nesreći,
bolesti i teškoj tuzi.
Trijezan kao životinja u najvećem strahu,
s cigaretom,
zadovoljan s još jednom novom lomačom
iako starom kao svitanje.
Trijezan bez vina i žestine
daleko od Tina, daleko od Baudelaira,
a vrlo blizu samome sebi.
I nije mi hladno kao nekad u tami
jer sad nježno svjetlo gori,
sitna svijetleća novorođena nada,
trijezna bez vina i žestine
uz čašu hladne rime
na kraju sam tinte.
rikpoems.com