Groove je izašao iz garažnog bubnja. Bas je prizemljio atmosferu. Gitara je jaukala distorziju iz raštimanih žica. Truba se potiho približavala suhom ritmu. Upao je pjesnik u svom izgubljenom elementu. Bila je kišna jesenja noć, vlažno podzemlje neobičnog elektriciteta. Mikrofon je štekao, pojačalo je krčilo, pila se jeftina malvazija kiselog okusa. Ulicama staroga grada sporo se provlačila jeziva magla. Ništa se drugo nije moglo čuti osim sirovog bluesa, psovki iz susjednog lokala i protesta u pjesmama perifernog pjesnika. Ne, to nije bio scenariji tuge, to je bila nadahnuta večernja molitva petorice umjetnika koji su odlučili reći nešto na drugačiji način. Našli su se u konobi, u podzemlju, u maloj kamenoj sobi gdje su jedva utrpani instrumenti. Poznavali su se površno ali dovoljno dobro da stvore ritam, da razvale, da viču, da soliraju, i da se ponovo smire, više prema jazzu, skoro u klasiku i čistu poeziju. Ostali su zatvoreni danima u prostoru stvaranja, pisali i snimali pjesme. Bila je to njihova uloga, ta neiscrpna kreativna snaga, taj snop čiste svjetlosti u mračnom staogradskom zaboravljenom svijetu. U tim trenucima svijet je postao manje važan, sve nebitno izlizalo se i otišlo odvodnim kanalima u obližnje more. U zraku je ostalo ono najjvažnije; urlik za pravednost, za slobodu, za ljubav, za bolji svijet kojeg su u pjesmama prizivali.
Spoj garažnog bluesa, poezije, jazza, klasike, taj groove nadahnuća izašao iz stoljetnih zidova staroga grada, tu poetsko-glazbenu eksploziju stvorenu u jednom dahu nazvali su PRASAK ili BANG, VELIKI PRASAK - BIG BANG umjetničke, glazbene, poetske, svoje, osobne misije, BIG BANG OSOBNE MISIJE.
rikpoems.com